Hm...

Recept za tri pijane cimerke:)

— Autor vaag @ 05:02

Tri je ujutru. Ti vec uveliko spavas. Odjednom, iz provoda se vracaju tvoje cimerke. Galame, smeju se… Klasicno zensko blebetanje(da ne ispadnem sovinista i mi muski smo isti, ali ovaj recept radi sa zenama). Probudile su te i nervozan si. Sta ces uraditi? Ustaces, otici do njih i poceti galamiti da se utisaju? Ne samo da te nece poslusati, nego ce postati jos glasnije. E, tu na scenu stupa obrnuta psihologija. Ustajes, sjednes sa njima.. Pravis se da ti je drago sto ih vidis tako vesele. Onda, posle par minuta se rastuzujes i pocinjes neku tuznu pricu. One pocinju da placu, a ti ides da spavas. Utisace se, isplakati i otici da spavaju. Jedini problem je kakvu pricu im plasirati. Ja sam mojima nasao “zicu”, dovoljno je da pocnem kako cemo se za par mjeseci rastati i otici ce svako u svoju drzavu.. Vi mozete probati nesto drugo.

 

P.S. Radi na svakoj zenskoj grupi od dve do cetiri osobe(dokazano!), manje od dve nemoze, nece sama da place, a ako ih ima vise od cetiri uvjek ce se naci neka da tjesi..

 


To bejashe samo josh jedan losh dan

— Autor vaag @ 22:06
Budim se.. Sasvim slucajno pogledam telefon.. Vec je jedanaest sati... Jebi ga, trebalo je da sam na poslu u deset…Ustajem, navlacim stvari na sebe… izlecem bez umivanja… Kisa je… Zovem “seficu”, ona mi samo rece:”svaka cast”… Taksija, ko za inat, nema… Stizem u dvanaest, ona me ceka… Razgovor… Svadja… Ode mi dvadeset posto… Radim do deset uvece… Citav dan na bazenu bez ijednog posetioca… Telefon mi se, naravno, ugasio posle pola sata… Sam, bez ikakve razonode u prostoriji u kojoj ne moze da se dise i oseca se na hlor… Gladan sam, nisam nista jeo…Zavrsavam sa poslom… Krecem kuci… Palim pljugu… Upaljac, k'o za inat, ne radi… Kupujem hamburger… Bacam ga posle prvog zalogaja… Ne valja… I dalje kisa… Stizem na metro… Cekam… Posle dvadeset minuta on stize… Vozi samo jednu stanicu i staje… Nece dalje, ne radi… Izlazim… Cekam sledeci narednih pola sata… Ne dolazi… Uzimam taksi… Stizem ispred zgrade… Taksista ne prima kartice… Vraca me do banke da dignem kes… Vraca me u stan… Ostala mi jos tri dolara da zivim sedam dana… Ulazim u stan… Nema nikoga… Palim telefon… Jebi ga, pokvaren… Sjedam za komp… Nema neta… Ulazim u word, pisem… Smejem se.. Kao lud… Onda sam besan… Kao lud… Kao lud… Kao lud… Kako cudno zvuci… Lud… Hahahahahahahahahaa… Luuuud… Ako ne puknem skroz veceras, bicu jaci sutra…

Za Ivanu

— Autor vaag @ 22:04

Tri hiljade milja daleko od najblizih,

Daljina pravi u srcu procjep,

Sam u daljni, beskraj me deli,

U tamnoj noci trazim tracak nade…

 

Oko mene sve su stranci,

Nemam s’ kime djelit’ lepe reci,

Srce mi puno, znam da si srecna,

Dusa mi prazna, srecna si sa drugim…

 

Necu da ti smetam, osmjeh da ti kvarim,

Budi srecna, drago mi zbog tebe,

Znam da ovaj osjecaj nece brzo proci,

Znas na cija vrata uvjek mozes doci.

I ja cu malo o Kosovu

— Autor vaag @ 22:03
Kosovo. Sveta srpska zemlja. Toliko raspravljamo o zemlji, barikadama, ocepljenju da smo zaboravili na narod. Sta je s njima? Kako izgleda zivjeti u tolikoj neizvjesnosti? Strahu? Neznanju sta ce sutra biti? Kako izgleda zivot pored barikade? U sta ti ljudi vjeruju dok se u Beogradu raspravlja o paradi ponosa? Zasto niko ne obraca paznju na ljude? Tesko im je, u to sam siguran. Daleko sam od njih. Nemam kako da im pomognem. Ko moze? Nisam vise siguran da iko moze. Odavno su zaboravljeni, nepravedno zapusteni. Ostalo je samo da se divimo njihovoj istrajnosti. Treba se ugledati na njih, I istrajati u pomoci, u borbi. Borimo se. Kako? Perom, rjecju, novcem. Budimo slozni. Jedanput. Ostavimo se pedera, evrope, sporta. Svega. Umjesto sto gledamo tudju djecu, pogledajmo nasu.

Powered by blog.rs